Napomena: video gore pogledati nakon čitanja texta, nikako ne prije jer nema smisla. Prikazuje mene kako ležim na cesti iscrpljena od napornih ljudi. Možete zgasiti ton jer lyricsi nisu bitni.

Krenite čitati!

Krećemo:

Moja iskustva s nepoznatim ljudima koji postavljaju naporna pitanja počela su još početkom srednje škole kad sam si isprisala pupak, što tada nije bilo jako uobičajeno kao sada nego je spirsan pupak imala samo svaka deseta cura, a ne svaka prva koja nije baš jako debela pa su se mnogi nepoznati ljudi na ulici, u disku, u dućanu itd. našli pozvanima obratiti mi se s pitanjima poput: ''Jel to boli? Šta će ti to? Mogu li opipat to? Ne bojiš se da će ti netko to povući namjerno?'' - nakon 218. odgovaranja na ta zanimljiva pitanja, osmislila sam odgovore koji su ubrzo postali automatizirani, primjerice, osoba tek pita: ''Jel to boli?'' i ja odgovorim: ''Ne, ne možete to opipati i dal se vi bojite da će vas netko opalit šakom u glavu namjerno?'' - pa osoba kaže: ''Šta? Zašto bi me netko opalio šakom u glavu??'' i dobije odgovor: ''Pa zato što ćete me sad pitati smijete li to opipati i bojim li se da će mi netko to povući namjerno, a kad pitate takva pitanja onda vas ja možda opalim šakom u glavu!''

Šalim se, malo karikiram, prevelika sam pička da tako nešto stvarno kažem, bojim se da mi netko ne razbije već i onako povelik nos, ali budimo realni - zašto ljudi imaju potrebu prilaziti nepoznatim ljudima i postavljati im takva pitanja? Odnosno, otkud im volja i hrabrost - nevezano uz potencijalnu šaku u glavu - oni ne računaju na šaku u glavu. Jedan mudrac koji sad sjedi pored mene kaže: ''To je problem otuđenosti ljudi u svijetu'' - na tu izjavu kolutam očima, ali on pojašnjava: ''Ne filozofiram nego kažem da su ljudi otuđeni i nemaju s kime razgovarati pa se imaju potrebu obraćati nepoznatim ljudima i - družiti se.'' Ta teorija vjeojatno opravdava i moju vječnu nepoznanicu: ZAŠTO POBOGU kad si na plaži i oko tebe ima puno mjesta, ljudi imaju potrebu staviti svoje ručnike i ležaljke toliko blizu da DOTIČU tvoj!? Odgovor glasi: Sindrom čopora feat. otuđenost ljudi u svijetu.

Ne znam kakvi ste vi, možda ste već uvrijeđeni jer ste upravo vi jedna od osoba koja mi je pristupila s nekim tako napornim pitanjem ili stavila svoj ručnik preblizu mom, ali ja... ja nisam osoba koja uživa u  razgovorima s nepoznatim ljudima i ja... ja nikada... baš nikada nemam potrebu prići nekome na cesti. Niti staviti ručnik preblizu tuđem. I poznajem dosta ljudi koji također nemaju, tako da mislim da ovaj text nije nimalo kontroverzan niti provokativan nego se samo osvrće na problem očite otuđenosti ljudi u svijetu, odnosno potrebu ljudi za davljenjem nepoznatih ljudi. I sindrom čopora, a sindrom čopora je onaj sindrom koji tjera ljude da budu preblizu drugim ljudima.

Dakle, prošle su godine i sad hvala nebesima, Alahu i Budi, da svaka žena ima pirs na pupku pa me u zadnjih recimo šest godina nitko u prodavaonici živežnih namirnica nije priveo na razgovor  o tome boli li pirs i šta će mi to. Sad bi to bilo kao da me netko pita zašto perem zube i ne bojim li se da će mi ta radnja potrgati ih. Ali, sad imam tetovažu, imam je već nekoliko godina i od tad sam između 700 i 1500 puta odgovorila na pitanje: ''Šta ti piše na tetovaži?'' - ne govorim o prijateljima i poznanicima koji pitaju šta mi piše na tetovaži, normalno je da oni to pitaju, nego govorim o nepoznatim ljudima koji mi na cesti prilaze s pitanjem: ''Oprostiiii... šta ti to piše na tetovaži? Ili pričekaj da pročitam, pliz!'' - i onda ne znam šta mi je gore - dopustit da me ljudi diraju i okreću ne bi li pročitali šta mi piše, ili je bolje po 2817. put recitirati: ''Ovdje piše 'Maybe I don't really wanna know, how your garden grows, cos I just wanna fly', a tu piše 'I can't get a life if my heart's not in it', a tu 'I heard it on the radio that one day we'll be living in the stars', to piše!'' - jer obje opcije nose daljna pitanja: ''A šta ti točno znači?'' - pa frende, ovo prvo znači to da me ne zanimaju tvoja pitanja, a drugo znači to da si nađeš život i ne postavljaš nepoznatim ljudima takva pitanja jer im to ide na kurac, a treće znači to da, fala kurcu, ćemo svi jednom umrijeti pa mi onda više nitko neće postavljati takva pitanja. God dammit!

Problem zvan ''šta ti to piše na tetovaži'' me umara već godinama. Ako nemate tetovažu to vjerojatno ne možete niti shvatiti, ali ja svaki put kad vidim osobu da mi s 50 metara gleda tetovažu, osjećam se OVAKO:

...jer znam da će mi po 2988. put ta osoba prići i postavljati pitanja šta piše, šta to znači i kako sam odlučila baš to istetovirati, a ne nešto drugo. I tako dalje sve dok mi od previše pitanja ne dosade vlastite tetovaže koje volim kao i sebe samu!?

---------------------------

Sigurna sam da nisam jedina koju umaraju takve stvari pa povremeno moram prileći kao žena na spotu gore, jer naša pjevačica Coco Queen, koja ima jaaako veliku kosu, se žali sa sličnim problemom: ''Uvijek me zaustavljaju na cesti i pitaju: 'Jel to tvoja kosa? Kako se to plete? Ko ti je to pleo? Koliko to košta? Kako se održava?'' - jedna ciganka ju je čak neki dan pitala: ''Alo, jel to tvoja kosa ili si stavila anesteziju na kosu??'' - DA, stavila je ANESTEZIJU na kosu, ne zamaraj ženu i pogledaj si na internetu kako se to radi i održava.

Ne znam kako stvari stoje kod nje, ali ja sam već kao obrambeni mehanizam protiv nepoznatih ljudi koji iz isto tako nepoznatog razloga misle da imam volje i vremena odgovarati na njihova duuuga i dosadna pitanja, razvila automatsku reakciju iliti FUCK OFF facu koju stavim čim vidim da mi netko s 800 metara gleda tetovažu. Faca mi je toliko dobra da mi je čak jedan čovjek reko: ''You're some kind of a Madonna, you've got that fuck off attitude!?'' - ali taj me ipak nije pitao šta mi piše na tetovaži, što stvarno cijenim!

Realno, ne mislim da baš sve te ljude stvarno zanima šta mi piše na tetovaži nego se ljudi imaju potrebu družiti s nepoznatim ljudima! Slično kao kad imaš štene i šećeš s njime. Evo, sad baš imam štene i na svakih 10 metara prođene ulice me zaustavi osam ljudi s istim pitanjima: ''Kako se zove? Jel curica il dečko? Koja je to pasmina? Kak to da je tak slatki? Kolko ste ga platili?'' - otkad svi baš silno vole životinje i nabavljaju psa? OD NIKAD! Boli ljude kurac za psa i kurac za cijenu nego samo su OTUĐENI pa imaju potrebu maltretirati ljude s psima s napornim pitanjima i trošit vrijeme tih ljudi. Nakon toga se osjećaju bolje!

Oni nešto urbaniji, ulijeću nepoznatim osobama preko interneta! Tako mi je neki dan uletio na fejsu neki lik s nekom glupom spikom tipa: ''Ne znam te djevojko, ali morao sam kliknuti na tvoj profil jer me privukao'' - ili nešto tome slično, na što sam mu odgovorila sa GETALIFE i, kako mi je u tom trenu to bilo smiješno jer sam bila ludo dobre volje, stavila sam to na svoj wall (valjda zato jer kad mi ljudi ulijeću na svakodnevnoj bazi, uopće na to ne odgovaram u većini slučajeva, al ovaj put jesam i bilo mi je smiješno jer nisam sklona dopisivanju s nepoznatim ljudima s glupim uletima) i onda me taj nepoznati čovjek pozvao na red uz objašnjenje da sam mu mogla ''napraviti velike probleme objavljujući da mi se javio''. LOL big fokken deal! Naravno, jako se naljutio. Pojasnih mu da nema razloga da će bit ikakvih problema - jer njegova poruka  nije nimalo opasna po ničemu, osim eventualno ako njegova djevojka ne smije znati da se on uvaljuje nepoznatim ženama preko interneta, a te žene nisu dužne to tajiti. Naravno! LOL I blokirah ga jer nemam vremena za dopisivanje s nepoznatim ljudima čije sljedeće pitanje će biti ''šta ti piše na tetovaži?''

I onda nek mi netko kaže da je javljanje nepoznatim ljudima super stvar!? Bilo uživo ili preko interneta.

Ovo je bio impulzivan text, onako iz srca jer me puno previše nepoznatih ljudi u zadnjih 12 sati pitalo suvišna pitanja, al onak, recite mi - prepoznajete li se u textu?

Ili je samo problem u meni?

Thx!