Autor: Stjepan Vudrag, 23.11.2011.

Jeste li znali da je u Draškovićevoj na traumatologiji otvorena klinika za lijenječnje ovisnosti o fejsbuku? Posjećenija je od klinika za liječenje ovisnosti od droga, pušenja i alkohola zajedno. Čekaonica je puna nervoznih ljudi koji prazno zure u svoje gejfonove i blekberije. Tražio sam, i dobio, zapis sesije sa prvom pacijenticom koji donosim u cijelosti. Zbog zaštite anonimnosti i izbjegavanja potencijalnih neugodnosti 67-ogodišnja Štefica Šarić zamolila me da ne objavljujem njezino ime. Ups. Što će vas pitati na prvom terapijskom sastanku smognete li muda priznati si da ste ovisni pročitajte u sljedećim retcima.

„Sjednite Štefice, molim vas, i recite mi kako je sve počelo.“ 

Pa…za sve je kriva moja suseda Micika koja mi je poslala pozivnicu za taj fejsbuk. Nisam ja prije čula za to, ali znate kak je to u stare dane, pogledate seriju i onda je dosadno. 

„Koliko vam je trebalo da se navučete?“

Brže nego su prošle reklame na RTL-u kad sam gledala „Krv nije voda“. Primjetila sam da sam počela visjet gore šesnaest puta dnevno, a i budila sam se više puta noću da provjerim nove statuse, znate kako je kad ne možete spavat jer vas križa bole. 

„Što vam se sviđa na fejsbuku?“

Osjećam se kao da imam život. U stvarnom svijetu imam samo pet ili šest prijatelja, a na fejsbuku 674. Čak i Ivan Milić mi je prijatelj!

„Tko je on?“

Nemam pojma, ali ima 1500 prijatelja, sigurno je slavan.

“Facebook vam je pomogao da uspostavite neke veze, vidim...“

O, da. Čak sam se povezala s nekim curama iz srednje škole. Još ih zovem curama. Nisam ih vidjela godinama, pa je bilo uzbudljivo pregledavat njihove profile i vidjeti koja je u penziji, a koja još radi. Volim pratiti njihove slike i čitati statuse, znam gdje su bile na odmoru, koji film su gledale, i na koju stranu postavljaju wc papir, da se razvlači od gore ili od dole. Čak s nekima igram i igrice.

„Da pogodim, Farmville?“

Ma kakvi, ona mafija. Ja sam ubojica. Niko se ne zajebava sa Šteficom.

„Ne bi li se radije družili s prijateljima uživo?“

Ne baš, puno je lakše na fejsbuku. Ne moram se spremati, namještati protezu i umjetni kuk, ni nosit parfem. To je dobra strana fejsbuka, ne možete smrdjeti nikome. Svi su zgodni jer su svi odabrali dobre profilne slike. Jedna od cura koristi sliku koja je uslikana, sigurna sam, još za vrijeme Tita.

“Koju sliku vi koristite?”

Pa...tražila sam dobru sliku satima, ali nisam mogla potražiti pa sam odlučila otići u kozmetički salon.

“Da vas uljepšaju za sliku?”

Neeeee, da uzmem sliku jedne od onih krasnih mladih djevojaka, tu koristim.

“Nisu li vam prijatelji primijetili da izgledate drugačije?”

Neki jesu, ali rekla sam im da se dosta bavim jogom.

“Kad ste shvatili da bi fejsbuk mogao biti problem?”

Prošle nedjelje kad sam na zidu vidjela poruku od muža: Iselio sam prije pet dana. Mislio sam da bi htjela znati.

“Što ste napravili?”

Pa što drugo? Obrisala ga s liste prijatelja!

Tražio sam kasnije Šteficu da se uvjerim ima li kakve koristi od terapije. Nažalost, saznao sam samo da je preminula od, kako su nam doktori objasnili, šoka jer joj nitko nije lajkao status pet minuta. U ovom tužnom epilogu žalosno je i da nismo saznali ima li terapija učinka, ali jedno je sigurno – liječenje ovisnosti o fejsbuku neumitna je budućnost.