Autor: Stjepan Vudrag, 24.10.2011.

Prosvjedi diljem svijeta sugeriraju da smo zapali u krizu civilizacije. Postalo je jasno da su radikalne promjene nužne, ali isto tako je, nažalost, (p)ostalo jasno da demokracija ne funkcionira. 
Kakvu moć i vladavinu ima narod u Grčkoj, toj koljevci demokracije, ako je sto tisuća ljudi na ulicama elitnom kružoku na vlasti bitno kao prdež u uraganu? Ne treba nam Phillip Zimbardo sa svojim zatvorskim eksperimentom (http://www.imdb.com/title/tt0250258/) da bi dokazao da moć kvari. Štiteći svoje partikularne interese, ljudi na vlasti zaboravljaju tko i zašto ih je na tu vlast postavio.

U monetarnom sustavu u kojem se sve okreće oko zgrtanja novca demokracija je samo privid, odlučivanje naroda reducirano je na simbolični čin glasanja kojim ljudi odlučuju samo žele li biti marionetom na lijevoj ili desnoj strani. 
Iako mnogi komentatori navode da svjetski prosvjedi započeti na Wall Streetu koji se bune protiv neoliberalnog kapitalizma nemaju veze s ovima kod nas, varaju se. S jedne strane, jasno je da ovakva doktrina kod nas postoji samo načelno jer smo zapeli u tranziciji kao vlak u snijegu, ali u svojoj srži, prosvjeduje se protiv iste stvari – ljudske pohlepe. Jaz između političke elite i ostatka prezaduženog društva postao je nepremostiv. Srednja klasa polako, ali sigurno nestaje. Monetarni sustav i demokracija jednostavno ne idu skupa, a ključni problem upravo je pohlepa. 

Šta reći i kakvu posluku porati kada je gradonačelniku New Yorka, Michaelu Bloombergu jedini komentar na tisuće nezadovljnih ljudi koje se bune da „uništavaju poslove.“ Nije li tužno da to dolazi od čovjeka čije se bogatsvo procjenjuje na oko 16 milijardi dolara? Dokazuje to i koliko je elita gluha na vapaje bespomoćnih građana. Jedino što ljudima tad preostaje je izlazak na ulice, ali isključivo u službi iskaljivanja frustracija jer Njima to ne smeta, ovo je demokracija, vaše je pravo da se bunite, reći će Oni. Kako je uopće moguće akumulirati bogatstvo Bloombergovih razmjera? Famozni zakon slobodnog tržišta nas je doveo u ovakvu situaciju u kojoj veliki jedu male. Pod krinkom filantropije i humanitarizma takav čovjek vraća minorni dijelić onoga čeka se dokopao preko leđa radničke klase i još zbog toga ispada svetac neke vrste. Tužno. Najgore od svega je što smo sami htjeli takav sustav, za njega smo se borili.

S druge strane, apsolutno pravedni sustav ne postoji i s tim se treba pomiriti.
Istini za volju, koliko god prosvjednici bili u pravu kad se bune, ni oni ne nude rješenje. Razbacuju se nekakvim parolama o direktnoj demokraciji za koju je još Aristotel tvrdio da može funkcionirati s najviše pet tisuća ljudi. Ostali nit imaju vremena ni volje, a ni informiranosti da raspravljaju o bitnim stvarima. 
Čini se da smo zarobljeni kao miševi u labirintu, ali ne treba odustati. Ranjeni medvjed je najopasniji, isto tako i čovjek koji nema što izgubiti. Da se ipak treba boriti i ne odustati pokazuje primjer studenata Filozofskog fakulteta kojima je nametnuta obveza plaćanja školarina samo tjedan dana prije upisa, ali su blokadom referade uspjeli u najmanju ruku tu odluku odgoditi, barem do izbora, što je prilika za jeftine političke poene koju ni ova nesposobna Vlada neće propustiti. 

Nešto više od mjesec dana prije izbora, medijski prostor polako preuzimaju politički komentatori svih vrsta u čemu prednjače oni ogorčeni vladavinom HDZ-a što je samo po sebi i logično. Međutim, ne treba gajiti iluzije da nakon izbora bude nešto bolje, Milanović nema čarobni štapić kojim će nezaposlenima dati posao, ali promjena je nužna, makar se preselili samo u drugu Geppettovu ruku.

foto: vlak u snijegu na pauzi