Autor: Andree Rey, 28.10.2011.

Kada imaš 5 godina, majka ti pred spavanje čita najljepše bajke svijeta, pobrine se da si čvrsto umotana i da poput štrudle liježeš uz heteronormativnu ideju da te princ, tamo negdje, čeka na bijelom konju, Mercedesu, Audiju ili što god muškarci trenutno smatraju 'in' prijevoznim sredstvom. Zahvaljujući njoj, imala sam tu ideju o dječaku i djevojci. Ideju o velikoj priči i nas dvoje. Ali - nisu sve dobre priče o dječaku i djevojci. Ponekada, dječak se pretvori u femme fatale.

I što onda? Što kada muški torzo zamijene grudi, oblik struka i bokova zamijene ideju o six packu u krevetu, a privučenost ženskim usnama nadjača privučenost kresanja na automobilskoj haubi? 

Svaki kontakt sa javnosti postaje rizičan. 

Iako sam uvjerena da je moja djevojka moja stvar - ne moje mame, brata, prijatelja ili faxa - situacija na Balkanu me inspirira jedino da napravim time machine u nadi da će desetak, tridesetak, pedesetak (eventualno sedamdesetak) godina od sad, situacija biti bolja. To, pomalo, ima veze sa inteligencijom. Njihova je niska, a moju vrijeđa. 

Ograničenost vremenom i prostorom ne treba nužno podrazumijevati i ograničenost ljudskog uma, iako se čini da je ova treća jednako pristuna kao i prve dvije. Ne znam zašto neki ljudi, baš kao i ja, na listu 5 stvari bez kojih ne mogu ne stave zdravi razum puta 5. 

Sarkastična sam jer mi se može. 

Opet nadobudno čitam. I to ne zbog toga da budem posrani intelektualac, nego su mi knjige draže od postojećih posranih intelektualaca. Kako ljudi, isti oni ljudi rođeni s ograničenjima, ne mogu shvatiti da sve dokle god je nešto prisutno - postoji? (Možda ograničenja idu tako daleko da ih, kao ni orijentaciju iz nas, kamenje ne može izbiti.) Kada me takvi ljudi pitaju što je moja loša navika, kažem da sam direktna. Onda oni ne razumiju, pa ja kažem da imaju gadne cipele (koje očito nije birala gej persona), a te gadne cipele pašu uz njihov gadan karakter.

Oprostite, molim vas, zar ne ide svaka ljubavna kriza, hetero ili homoseksualna, uz bok svjetskima? I rješava se na taj način. Dramatično, glasno i diktatorski. Zar je doista važno s kim dijelim kokice u kinu ili koga privrženo gledam dok ulazi u tramvaj na rastanku? Zar ne bismo mi, nakon diskriminacije, šutanja, pepeljara razbijenih o glave i očekivanja tri broja prevelika, trebali biti ti koji će reći da se nepremostive razlike ne rješavaju kompromisima? 

So help us The-One-Up-There, ne znam da li je bolje da sam u paklu ili na Balkanu. 

Dok je Europa kojoj se toliko silno želimo priključiti desetljećima ispred nas, dok Berlin cvate širolikim pederskim bojama predvođen osobom koja je homoseksualac (commonly known as 'peder', ili u nešto još zadrtijim krugovima 'pederčina'), jedino što naša premijerka novo iznese iz kuće je broš. 

Ruku na srce, uvjerena sam da kod nas bake i djedovi i sva senior generacija više čeka gej prajd nego parlamentarne izbore.