Autor: LADY DJ SUUB@RU, 04.09.2011.

Najljepša DJica Europe, Martina Borošić aka Lady Suub@ru nakon objavljene i od kritike nahvaljene zbrike pjesama, baca se u u kolumne.

Stara poslovica za početak: WHO THROWS DIRT IS LOSING GROUND, FOOL!

 Oduvijek se bavim pisanjem no nikada do sada mi nije palo napamet pisati blog, kolumnu, tok misli – što to već jest. Oduvijek sam naginjala primitivnim rješavanjima svojih svjetovnih problema i frustracija. Npr., bilo mi je lakše sjesti s frendicama u neku kvartovsku birtiju i žaliti se satima uz osrednju kavu i to je kao rješenje funkcioniralo dobrih desetak godina kako smo se bile oduvijek prelijene za neki žešći aktiviza ili nedo Svevišnji neku teretanu gdje bi se ispucale.

No, kako sam došla u jedno zanimljivo razdoblje svoga života, ne zadovoljava me više opsesivno promišljanje i kontemplacija uz zujanje caffe aparata i učestale povike vrijednih radnika koji su oko podneva na svojoj desetoj pivici gotovo jednako isfrustrirani kao i mi same.

Oduvijek me fasciniralo to stanje uma gdje se osjećaš krajnje bespomoćan, a opet te ogromne i stvarno BITNE probleme rješavaš na na NAJGLUPLJIM MJESTIMA. Nije da osuđujem, jer i sama sam tako funkcionirala godinama, već se pitam zar smo tako paradoksalni kao bića da svoje najveće tegobe koje NITKO ne može razumjeti, kamoli RIJEŠITI,  rasprostiremo u prostoru gdje neki novopečeni teenage par koji blajba zemljois brije kao da nema sutra, ili neka nadrkana poslovna žena se žali kolegici kako je muž  vara sa susjednom jer nje nikad nema doma ili pak neki umirovljeni direktor koji je ureda vidio zadnji put u bivšoj Jugi ispija kavicu  i već DESETI PUT ČITA ISTE NOVINE jer još nije dva popodne i nemre još na ručak.

RAZLIKUJEM VIŠE KATEGORIJA LJUDI PO OVOM PITANJU.

A ) Oni koji se sami novi se sa svojim problemima i uspješno funkcioniraju kao pojedinci (u prijevodu: ne zovu MAMU kad zagusti)

B) oni koji se UOPĆE ne nose s problemima već ih ignoriraju

C ) oni koji se svojim problemima nose tako da DRUGIMA NANOSE BOL pa im je tako lakše

Moram priznati da kategoriju A  i  B još nekako mogu shvati i jasan mi je proces kojim se takve ličnosti formiraju.

Katagoriju C nikada neću moći razumjeti.

Kako je moguće da se netko sruši na razinu da svoje komplekse liječi tuđom patnjom?!? Zašto se ljudi moraju baviti tuđim životima, i kao da to nije dovoljno  - prozivati ih za iste!?!?

PRIMJER!!

IMAM PRIJATELJICU KOJA JE GAY. To je njezin način života i ni najmanje je ne doživljavam drugačijom od sebe.  Štoviše, obožavam je jer uvijek izdramatizira neke situacije na najbolji mogući način. Nije mi jasno zašto ona kao osoba koja se razlikuje od većine jedno po tome što više voli obrijane pipice od kurca morat biti na MARGINI DRUŠTVA U KOJEM ŽIVI. Ona kao NAVODNO punopravni građanin ove države se mora skrivati sa svojom partnericom jer ona konzumira ljubav s istim spolom?!

GET A LIFE!

To je samo jedan primjer apsurdnih nepravda i stvarno NEUČINKOVITIH, NEPRAVEDNIH i GNJUSNIH  načina na koje ljudi rješavaju svoju BOL i NESREĆU.

NIKADA mi neće biti jasno ZAŠTO LJUDI NE POSVETE SEBI TOLIKO VREMENA koje posvećuju proućavajući druge bilo preko zatupljujućih serijala o poznatima i slavnims (MEGA LOL), bilo preko gnjusnog Facebooka ili neke slične tvorevine...

ANYONE?? Prosvijetlite me jer popila sam previše kave raspravljajući o ovome.