Autor: Mirjana Knežević, 08.08.2011.

Što želiš od mene? Gdje me to vodiš tim nejasnim signalima koji do mene dopiru kao prve zrake proljetnoga sunca?
Uzalud se odupirem. Čini se da sam upala u tvoju zamku. Znaš, i nije tako loše nakon toliko godina opet se naći u toj zamci. 
Ali bojim se! Ako je ovo za tebe igra, ja ću iz nje izaći ranjena.
Shvati! Nemam više onih razigranih šesnaest. Daj mi cijeloga sebe!

Budna sanjam da sam ukrotila zvijer u tebi, ali samo jedan kratak zvuk i sve se rasplinjuje. Nisam tvoja. Ti nisi moj.
Ili možda jesi. Da, ti jesi moj. Ti si moje blago koje čuvam samo za sebe. Hraniš me. Zbog tebe svaki dan dijelim s tugom, sa sretnom tugom. Bože, ludim!

Ludim zbog tebe. Tvoja tajanstvenost je smrt mojoj duši. Nemam lijek za tvoju mističnost. Možda ti i ne postojiš?!
Ma ne! Nisam izmislila te dodire. Tako kratke i skrivene, pune žudnje. Nisi me smio priviti uza se. Mada oboje izgarasmo od želje. 
Što se događa? Ne smijem. Bude se snovi izgubljene mladosti poput životinja iz zimskoga sna.
Ostavljam sve i polazim za tobom. Želiš li uopće da to učinim? Stranče!

Samo me stisni i ne daj vjetrovima. Bit ću zauvijek tvoja. Ali i ti moraš biti samo moj! Možeš li to?
Što to pričam? Pa ti mene ne voliš. Nema veze. Ja volim tebe. Moj si svijet na staklenim nogama. Znaš li kako je staklo krhko? Budi oprezan da ga ne razbiješ i da me ne ozlijediš!
Još jedna rana bi me dotukla. Kaži da to ne želiš! Kaži da ti nije svejedno!

Što ću s tobom? Previše si jak da bih te odbacila, a previše nestvaran da bi postao moja realnost. Jesu li tvoje riječi otrov? 
Nema u njima ničeg iskrenog, a ja im ipak vjerujem. Učini nešto samnom! Bez tebe to više nisam ja.