Autor: Vjeran Weltschmerz, 09.08.2011.

Tko sam? Vjeran Weltschmerz, Hrvat u ranim tridesetima, vikend katolik, kronični pušač sa tendencijom razvijanja alkoholizma, agroseksualac… plav, plavih očiju, nizak… jebiga, nemo'š sve imat…

Zašto pišem? Iskreno… Zbog žena! Svijet se ionako vrti samo oko dvije stvari koje su u biti usko povezane, žena i novca. 

A ja sam već od malih nogu bio toga svjestan (više žena nego novca, no to je već druga priča). Kako kao klinac nisam imao novca da bi impresionirao ženski rod (a i u to vrijeme ionako samo omanji dio njih ima razvijen režanj mozga u kojem se nalazi centar za financijsku romantiku) pokušavao sam na sve druge načine.

Mnogi to ne znaju, ali ja sam bio prvi Hrvat (tada Jugoslaven), muški polaznik, upisan u školu za klasični balet u Zagrebu (bila su sa mnom u grupi još i dva Rusa koja nitko nije razumio što pričaju, a i na sreću oni su već tada više brinuli o boji štramplica na sebi nego o ženama oko nas).

Mislio sam, tridesetak curica i ja sam… Harem! Pa koje su šanse da bar jedna ne bude moja… samo jedna, samo moja!

Oh Bože, kako sam naivan bio… Naime, umjesto da sve curice budu lude za mnom i da doživim čari prvoga poljupca, one su mislile da sam ja njihova netalentirana najbolja prijateljica i pitale me što Dmitrij i Boris pričaju o njima!?!? K'o da sam ja rođen u jebenom Smolensku pa ih kužim!

Trpio sam to dosta dugo, a onda sam jednog dana puk'o ko kokica. U hodniku sam vidio svoju simpatiju Anu kako se drži za ruku sa Borisom i nešto se u meni slomilo… poludio sam! Izuo sam balerinku i njome pogodio mutavog Rusa u glavu, a prije nego što se uspio pridići pokušao sam ga udavit tajicama na podu.

Nakon toga je bio kraj… Izbačen sam iz baletne škole, osramoćen, opet sam.

No na sreću, to i nije bilo tako loše kako mi se na prvu činilo. Ispalo je da je Boris dijete Ruskog diplomata, teže komunjare, pa mi je stari skoro i u Lepici završio zbog odgajanja djeteta u duhu mržnje prema strancima. A mislim da ni ne moram napominjati da moja svijetla put i plemenitaško prezime, „fašističko“ kobasičarskih korijena, u ovoj situaciji nije bilo od prevelike pomoći.

Od tada ne mogu vidjet pred očima ništa vezano uz Rusiju… Izuzev stranice bad-russian-girls.com, to si volim tu i tam' škicnut.

Nagodinu sam upisao školu za ritmiku, al to više nije bilo to… S konja na magarca jednostavno ne ide.

Tamo negdje u osnovnoj školi, nižim razredima, shvatio sam da cure vole muzičare. Točnije, nisam shvatio zašto nego sam postao svjestan da je tome tako. Ne moraš biti zgodan i ne moraš se prat', samo kupi instrument i kožnjak… Odma' si bio onaj Slash il' Cobain i to u jednom!

Nikada to nisam razumio. Ni te žene što skaču za tim zmazancima ni ta muzika što potonji sviraju. Valjda jednostavno nakon Labuđeg jezera i friško opranih tajici za svaki trening, nisam mogao prihvatiti dernjavu na mikrofon, masnu kosu i prljavu odjeću.

Al eto, ipak tako na jedvite jade prisilim sebe i nagovorim starog da mi kupi gitaru te počnem „svirat“. Vježbao sam svaki dan, prije škole, poslije škole, za vrijeme dnevnoga boravka, ali jednostavno nije išlo. Fulavao sam akord za akordom i bio frustriran što radim nešto što u biti ne volim, za nešto što volim najviše na svijetu.

A onda kada sam već taman mislio odustati od karijere glazbenika, ugledah na TV-u njega. Visok lik sa crnom dugom kosom na lokne u bijelome odijelu, a u prvome spotu kojeg sam imao prilike vidjeti zaveo je dvije crnkinje!!! Svirao je u najboljem bandu na svijetu najljepšu muziku sa naj cool instrumentom. Da, da… pogađate. Bio je to Tonči Huljić i grupa Magazin, a instrument je bio gitara sintesajzer.

Odmah sam znao da je to to. Ima veze sa klavirom, al je ipak cool. Ima veze sa gitarom, al je bolje od nje same.

Istog trena sam krenuo u ponovnu obradu staraca da mi kupe jedan primjerak kako bi postao novi Tonči Jugo estrade. No Juga ko Juga, nemo'š ti kupit što hoćeš, kad hoćeš. Najbliže mome električnome instrumentu što si tada mogao kupiti je bio kalkulator firme Digitron Buje. Imao je naprednu funkciju izračunavanja drugog korijena iz cijeloga broja i opciju napajanja na 220V u slučaju da radite na njemu duže od sat vremena pa vam onih deset baterija što u njega idu krepaju prije obavljena posla.

Divota… Moja karijera synth gitariste je bila gotova i prije samoga početka, i to ni manje ni više nego opet sabotažom od strane samog državnog vrha, koji ovaj puta nije dozvoljavao uvoz robe proizvedene van usranih bratstvo i jedinstvo zemalja. Samim time nitko nije ni mogao posjedovati taj „opasni“ izum zlog zapadnoga svijeta…

Nitko osim gada Tončija, onih je imao pet! Crvenu, plavu, bijelu, crnu i žutu. Mrzim te Tonči zbog toga i dan danas… I sutra ću… Ma dok sam živ, šupčino!

I tako je došlo vrijeme viših razreda osnovne škole, period mog života gdje sam otkrio još jedan od svojih mnogih „talenata“. Pošto sam još uvijek bio najveći djevac u razredu, čak i po pitanju poljupca, postao sam opasno frustriran i pomalo depresivan. Danas gledajući, shvaćam da osim što sam bio prvi Jugoslaven baletan, bio sam zasigurno i prvi emo Hrvat. No „srećom“ tu je bila moja razrednica Tereza, više Orlowski nego Majka, koja je imala neopisiv poriv mi pomoći i izvesti me iz mraka na svijetlo. Vjerojatno zbog toga što ju je pekla savjest još iz njenih osnovnoškolskih dana, kada je maltretirala marginalne gubitnike poput mene i uništavala im psihu sa ostatkom popularne ekipe iz razreda, baš k'o i ovi moji tada. I ne perverznjaci, nije me poljubila i ne nije mi pokazala svoju sisetinu veće bar za duplo od moje glave. Ništa takvog. Njena pomoć došla je u najgorem mogućem obliku, poslala me kod psihologa! O Terezo, hvala ti… Da Bog da ti stolar haljinu krojio! Jeste li probali Vi možda objasniti trinaest godišnjacima razliku između psihologa i psihijatra, kravetino nepodojena! Ja jesam, i znate što? Nema razlike! Hvala Vam puno razrednice, jer od toga trenutka su me prestali zvati Depra… postao sam Psiho.

Jedina svijetla točka u tome trenutku je što mi je psiholog ipak na neki način ipak pomogao. Nisam prestao dobivati batine niti su me prestali zvati Norman, ali sam počeo svoje ljubavne jade bilježiti vodeći dnevnik. Ubrzo sam shvatio da za to ne moraš imati nikakvog talenta i da ne postoji nikakva konkurencija. A kada nema konkurencije, postoji samo monopol!

Kako mi je to pomoglo? Pa shvatio sam da monopol i uspjeh ne moraju nužno ići jedno uz drugo.

Petnaestak godina poslije, evo me tu, da podijelim svoje breme sa Vama. I dnevnik također.

Možda mi taj očajnički čin pomogne da napokon upoznam srodnu dušu i da moj otac konačno doživi da mu sin ne zaplače na svakoj reprizi filma Never Been Kissed.

Vaš Vjerkas